Bosna i Hercegovina na putu ka Evropskoj uniji: slučaj Reformska agenda za BiH (2015. – 2018.)

Kolumnista: Dženeta Omerdić, docentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli

Pod pojmom “agenda”, u teoriji pravne i političke misli, podrazumijeva se dnevnik, plan, odnosno rokovnik određenog pravnog lica na osnovu kojeg se “hronološkim redom određuje program ostvarivanja sopstvenih prava i obaveza prema svojim poslovnim partnerima, organima društveno-političkih zajednica ili trećim licima”.

Riječ je, dakle, o planiranju kojim se utvrđuju zadaci i ciljevi “koje u nekoj akciji ili razvoju treba ostvariti, razrada metoda i procesa kojima će se to postići, predviđanje za to potrebnih sredstava i postupaka, te svjesno usklađivanje i usmjeravanje relevantnih čimbenika koje zahtjeva anticipirana djelatnost pojedinaca, organizacija i društvene zajednice.”

dzenetaomerdicPremda se Reformska agenda znatnim dijelom oslanja na usvojene političke programe Vijeća ministara i entitetskih vlada, ipak je, na temelju (ne)zvaničnih istupa predstavnika vlasti, šira (ne)naučna i (ne)stručna javnost došla do zaključka da Agenda ne predstavlja samostalan projekat nacionalnih (izvršnih) organa vlasti, nego da su, prilikom sačinjavanja teksta, glavne smjernice davali predstavnici međunarodne zajednice i to prevashodno predstavnici međunarodnih finansijskih institucija (Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka), kao i predstavnici Evropske unije.

“Vraća” li nam Agenda vladavinu prava?

U dijelu Reformske agende koji se odnosi na oblast vladavina prava i dobro upravljanje, potpisnici su uočili da “postoji potreba da se osigura nepovratno osnaživanje vladavine prava, koja mora biti izgrađeno na osnovama konkretnog napretka u borbi protiv organiziranog kriminala, terorizma i korupcije”. S tim u vezi, svjesni nepoštivanja principa ustavnosti i zakonitosti, te samovoljnog djelovanja državnih organa vlasti, potpisnici Agende su naglasili da će uložiti napor kako bi predstavnici državne vlasti na svim nivoima Bosne i Hercegovine “povećali svoje zalaganje u povratku povjerenja građana u institucije odgovorne za vladavinu prava, razvojem kapaciteta, profesionalizma i integriteta”.

U društvu u kojem u potpunosti izostaje odgovornost državnih organa vlasti za nepoštivanje opštih (i pojedinačnih) pravnih akata, sasvim je razumljivo (i opravdano) nepovjerenje građana. Suština načela vladavine prava ogleda se, dakle, u obavezi države da uspostavi vlast koja se “mora obnašati prema pravnim procedurama, načelima i ograničenjima i u kojoj svaki građanin u slučaju kršenja njegovih prava ima na raspolaganju pravna sredstva odbrane protiv svih drugih subjekata prava bez obzira na njihov društveni položaj i moć”.

S tim u vezi, potpisnici Agende prilikom realizacije proklamovanih (reformskih) mjera trebaju insistirati na dosljednoj primjeni normi sadržanih u najvišim pravnim aktima (i pri tome ih i sami poštovati). Posebno se treba “voditi računa” o ustavnoj obavezi oba bosanskohercegovačka entiteta, koja se sastoji u ispunjenju svih uvjeta za “pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionirati u skladu sa međunarodno priznatim standardima uz poštovanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II Ustava i poduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera” (član III 2.c Ustava Bosne i Hercegovine).

Kamo dalje sa Agendom?

Kada je riječ o oblasti vladavine prava i dobrog upravljanja, prilikom definiranja mjera koje će se realizirati, potpisnici Agende su se koristili suviše uopštenim formulacijama i načelima na temelju kojih je potpuno nejasno šta se zaista želi postići u započetom reformskom procesu. Naime, u ovoj reformskoj oblasti zanemaren je suštinski (sadržajni) dio principa vladavine prava kao (nad)ustavnog ideala.

S tim u vezi, prilikom realizacije mjera sadržanih kako u Agendi, tako i u “pratećim” akcionim planovima, potpisnici ne smiju zaboravljati na demokratske postulate na kojima počiva načelo vladavine prava – normativna i institucionalna garancija prava individua na stvaranje i prava individua na ostvarenje prava. Nadalje, predložene mjere su teško ostvarive ukoliko se ne promjeni sadašnji normativni okvir djelovanja državnih organa vlasti.

Proklamovanje integriteta i kapaciteta nije dovoljno za otklanjanje stvarno postojećih blokada u sistemu stvaranja prava, ali i u oblasti njegovog ostvarenja. Neadekvatna institucionalna reakcija, kao i nepostojanje stabilnih parlamentarnih većina, onemogućava proces odlučivanja. Predložene mjere nužno trebaju biti praćene sveobuhvatnim strukturalnim reformama koje će dovesti i do funkcionalnijeg državnog aparata vlasti.

Suština vladavine prava jeste da kroz ideje o bezličnoj vlasti, dosljednom primjenom principa ustavnosti i zakonitosti, kao i garancije pružanja pomoći od strane državnih organa vlasti, radi na jačanju države i njenog institucionalnog kapaciteta, kako bi država što efikasnije i što potpunije realizovala preuzete obaveze. Kada je riječ o Agendi, to se nije uspjelo postići. Uprkos namjeri potpisnika da kroz sveobuhvatne strukturalne reforme ostvare ekonomsku reformu, ona se neće ostvariti, jer nisu planirani mehanizmi kojima će se državni aparat učiniti efikasnijim i djelotvornijim u procesu donošenja odluka.

osanskohercegovačkom društvu su neophodne promjene. Korjenite. Sa ili bez Agende. No, s obzirom da je “reformski proces” već započet, trebamo ga dodatno pravno osnažiti na način da se potpisnici Agende ozbiljnije “pozabave” pravnim sistemom Bosne i Hercegovine, kao i međunarodnim principima na kojima se temelje sva savremena demokratska društva. Bez primjene vladavine prava, pa samim tim i principa pravne sigurnosti, teško da se može ići naprijed. Teško da se mogu privući strane investicije i gotovo je nemoguće vratiti povjerenje građana u državne institucije Bosne i Hercegovine. A kako očekivati da nam vjeruje neko sa strane, ukoliko smo mi sami davno prestali vjerovati u sistem i predstavnike sistema ?!