Enisa Bektešević: Umjesto prvomajske čestitke

Piše: S.G.

„Otvorila sam radnju sa šest konvertibilnih maraka, odnosno dnevno sam plaćala taj prostor. Nisam ništa uložila, jer nisam imala šta da uložim. Donijela svoju staru kućnu mašinu ‘Bagat’ i tako krenula“, s osmjehom priča Enisa Bektešević.

Međunarodni praznik rada  (1. maj) obilježava se u znak sjećanja na velike radničke proteste radnika u Chicagu dana kada je  1. maja/svibnja 1886. godine u sukobima sa policijom poginulo više radnika, te osmero ljudi osuđeno na smrt.  Tog  davnog  1. maja  u čikaškim protestima je učestvovalo oko  40.000 radnika u kojima su tražili svoje  zahtjeve, tzv. tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja.

U  Bosni i Hercegovini  trenutno je bez posla  čak 511.922 građanina. U našoj zemlji skoro 160.000 domaćinstava ili oko 490.000 stanovnika živi ispod praga relativnog siromaštva (podaci Agencije za rad i zapošljavanje BiH).

U zemljama bivše Jugoslavije Praznik rada se, također, obilježavao i obilježava kroz proteste sindikata i radnika i sve u znak podrške radničkim pravima, ali i, s druge strane,  da se malo pobjegne na izlet, prvomajski uranak, ili van granica države. Doduše, jedni  će protestirati zbog ugroženih radničkih prava, npr. radnice ‘Borca’, penzioneri koji preživljavaju kako znaju i umiju, i mnogi drugi kojima su uskraćena osnovna ljudska i radnička prava.

Čekati posao, ili stvoriti posao?

Povodom 1. maja, REUNION je bio u posjeti jednoj vrijednoj ženi koja je godinama čekajući da dobije posao, odlučila pokrenuti vlastiti posao. Enisa Bektešević je imala jednu šivaću mašinu marke ‘Bagat’. Otvara prostor – Krojački studio ‘Zlatan’  u Tržnom centru na Grbavici u Sarajevu, i zapošljava svoju tetku. A danas 15 godina kasnije još nekoliko radnica.

Gospođa Bektešević je završila višu komercijalnu školu u Sarajevu, prethodno za skladištarskog  dispečera. Osim toga, prošla je i obuku za šivački zanat. Poslije školovanja vraća se u rodnu Crnu Goru i počinje raditi u tekstilnoj industriji, odnosno  fabrici ‘Titex’ u Podgorici.

U međuvremenu BiH je zadesio rat, pa se gospođa Enisa u u Sarajevo vraća po završetku nemilih dešavanja. Međutim, kao i mnogi ljudi u našoj zemlji nije mogla dobiti posao, jer nema neke rodbinske obaveze, odnosno njen suprug i ona nisu stranački angažovani. Jednostavno, odlučila je uzeti stvar u svoje ruke i pokrenuti vlastiti biznis.

„Od 300 maraka se ne može živjeti, tražila sam posao, gledala gdje bi mogla raditi. A znam šiti. Tražila sam prostor u Tržnom centru na Grbavici. Izašli su mi u susret. Dobila sam prostor,“ prisjeća se naša sagovornica. Sjeća se da joj je bilo teško krenuti, mada se nije bojala rada.

Krojački salon ‘Zlatan’

„Otvorila sam radnju sa šest konvertibilnih maraka, odnosno dnevno plaćala taj prostor. Nisam ništa uložila, jer nisam imala šta da uložim. Donijela sam svoju staru kućnu mašinu ‘Bagat’ i tako krenula“, s osmjehom priča Enisa Bektešević.

Nije imala nikakvih poticaja od strane Opštine ili bilo koga drugoga. Naravno, nepisano je pravilo u da dok jedni te isti dobijaju nepovratna sredstva za razvoj biznisa, drugi iz vlastitih izvora i snalažljivosti stvaraju posao. Da, gospođa Bektešević je sama pokrenula svoj posao.

U krojački salon ‘Zlatan’ dolaze različiti profili ljudi od čistača do ambasadora. Naša sagovornica nije nikoga vratila bez da nije pružila potrebne krojačke usluge.

Činjenica je da se prvi dan maja u našoj zemlji slavi dva dana i spajanjem sa vikendom mnogi su to iskoristili kao skraćeni odmor, pa su unaprijed rasprodani aranžamani u susjedne zemlje, pa i neke daleke destinacije. Ostalo je tu neke komunističke navike, nema sumnje, ali i ne postojanje Zakona o praznicima na državnom nivou. Koliko će to koštati državu, da li se iko pita?

Samo se pitamo se gdje su tu radnička prava u zemlji u kojoj je ogroman broj nezaposlenih (511.922 ljudi), firme su ili u stečaju ili su propale, gdje mladi iz godine u godinu napuštaju BiH? Kome to mi praznujemo?

Prvomajska čestitka

„Želim svu sreću ovoga svijeta radnim ljudima,“ poručila je naša sagovornica, prisjećajući se da je neposredno po završetku rata u BiH bilo puno više entuzijazma, volje i snage. „Trebamo se boriti,“ dodaje ona na kraju našeg razgovora.

Sretan Vam Praznik rada u nadi da će biti bolje! Nemojte čekati da posao nađe Vas, probajte sami stvoriti posao!