Milton Friedman: Doktrina društvene odgovonosti u korporacijama je često maska

U objavljenom radu Milton Friedmana, najutjecajni teoretičar ekonomije druge polovine 20. vijeka, objašanjava apsurd 'društvene odgovornosti' kompanija. Njihova jedina odgovornost je profit, navodi M. Friedman i u svojoj knjizi 'Kapitalizam i sloboda'.

MILTON FRIEDMAN: Odlomak iz Friedman Freeman Shareholders-Stakeholders

Kada čujem biznismene kako rječito govore o “društvenoj odgovornosti”  biznisa u sistemu slobodnog preduzetništva, sjetim se sjetim se prekrasnog stiha o jednom Francuzu koji je u svojoj 70-oj godini otkrio da je cijeli svoj život govorio u prozi.

Poslovni ljudi vjeruju da brane slobodno poduzetništvo kada tvrde da se poslovanje ne odnosi samo na profit nego kažu da poslovanje ima ”društvenu svijest” i za ozbiljno uzima svoju odgovornost osiguranja zaposlenosti, eliminiranja diskriminacije, izbjegavanja zagađenja i drugih stvari koje se tiču reformi.

milton-friedman

Ustvari, oni su – ili bi mogli biti, da ih itko shvaća ozbiljno, zagovaratelji socijalizma. Poslovni ljudi koji pričaju na ovakav način u stvari nesvjesno postaju marionete intelektualnih sila koje narušavaju temelje slobodnog društva zadnjih nekoliko desetljeća.

Rasprave oko ”društvene odgovornosti poslovanja” značajne su zbog svoje analitičke labilnosti i nedostatka strogosti. Što znači kada se kaže da ”poslovanje” ima odgovornosti? Samo su ljudi ti koji imaju odgovornosti. Korporacija je umjetna osoba i u tom smislu može imati umjetne odgovornosti, ali za ”poslovanje” kao cjelinu ne može se reći da ima odgovornosti.

Rukovoditelji biznisa nisu tu da budu – društveno odgovorni

U slobodnom poduzetništvu, sistemu privatnog vlasništva rukovoditelj korporacije je zaposlenik ili vlasnik. On ima direktnu odgovornost prema svojim zaposlenicima. Ta odgovornost se provodi u poslu u skladu sa njihovim željama a koje su generalno stvaranje što je više moguće novca, držeći se pritom temeljnih društvenih pravila; pri čemu su oboje sjedinjeni s zakonom i etičkim običajima.

Naravno, u nekim slučajevima njegovi bi zaposlenici mogli imati drugačije ciljeve. Grupa osoba bi mogla osnovati korporaciju u dobrotvorne svrhe – npr., za bolnicu ili školu. Menadžer takve korporacije neće držati profit kao cilj, već izvođenje određenih usluga

Što to znači kada kažemo da korporativni rukovoditelji imaju ”društvenu odgovornost” u kapacitetima svog poslovanja? Ako ova rečenica nije čista retorika to znači da bi rukovoditelj mogao djelovati na način koji nije u interesu njegovih zaposlenika.

Na primjer, kada bi se suzdržavao povećati cijenu proizvoda s namjerom da doprinese društvenom cilju sprječavanja inflacije, iako bi podizanje cijene proizvoda bio najbolji potez za korporaciju.

Ili kad bi povećao izdatke za sprječavanje zagađenja iznad iznosa koji je u najboljem interesu za korporaciju. U svakom od ovih slučajeva korporativni menadţer bi trošio tuđi novac za generalni društveni.

Ukoliko su njegova djelovanja u skladu s njegovim ”društvenim odgovornostima”, ona smanjuju povrate ulagača. Ukoliko njegove akcije podižu cijene kupcima, on troši novac kupaca. Ukoliko njegove akcije smanjuju nadnice zaposlenika, on troši njihov novac.

rukovoditelj je agent koji služi interesima svojih nadređenih

Ono što je činjenica jeste da dopuštenje korporativnom menadžeru da bude izabran od ulagača leži u tome da je rukovoditelj agent koji služi interesima svojih nadređenih. Opravdanje se gubi kada korporativni rukovoditelji nameću poreze i troše dobit u društvene svrhe.

Može li se korporativni upravitelj ustvari odriješiti odabrane ”društvene odgovornosti”? Na jednu ruku, mogao bi nestati, pobjeći sa investiranim sredstvima od ulagača, kupaca ili zaposlenika. Kako on zna na što taj novac mora potrošiti? Rečeno mu je da mora boriti protiv inflacije. Kako on može znati što treba poduzeti kako bi to spriječio?

Radi jednostavnosti, moram se koncentrirati na poseban slučaj korporativnog rukovodstva, osim onih koji oštro odstupaju od trgovinskih sindikata. Ali isti argument tiče se novijeg fenomena u kojem ulagači zahtijevaju od korporacija da izvršavaju društvenu odgovornost (nedavno kritiziranje General Motors-a npr.). U većini tih slučajeva u afektu se povezuju neki ulagači koji se trude pridobiti ostale ulagače (ili kupce, zaposlenike) da im pomognu protiv svoje volje u društvenim uzrocima koje idu na ruku aktivistima.

Ukoliko uspiju, oni su protiv nametanja poreza i trošenja prihoda. Situacija individualnog poduzetnika je ponešto drugačija. Ako on djeluje tako da smanji povrate svog poduzeća u namjeri da izvrši svoju ”društvenu odgovornost”, on će trošiti svoj novac, ne tuđi. Ako poželi trošiti svoj novac u takve svrhe, to je njegovo pravo, i ne vidim nikakav prigovor tome da on to i radi. U procesu bi i on mogao uvesti poreze na zaposlenike i kupce. Međutim, budući da baš i nije sličan velikoj korporaciji ili sindikatu u smislu da ima monopolističku moć, svi ti popratni efekti biti će za njega u drugom planu.

Doktrina društvene odgovonosti je često maska

U praksi doktrina društvene odgovornosti je često maska za akcije koje imaju osnovu na drugim poljima, prije nego što je razlog za takve akcije.

U svakom od ovih te u drugim sličnim slučajevima, veliko je iskušenje da se takvi pothvati racionaliziraju u akcije koje bi izvršavale ”društvenu odgovornost”. U trenutnom ozračju mišljenja, sa jako rasprostranjenom averzijom prema ”kapitalizmu”, ”profitima” i ”bezdušnim korporacijama” ovo je jedan od načina da korporacija dobije naklonost nusproizvodom izdataka koji su u potpunosti opravdani njihovim samo interesom.

Korištenje maske društvene odgovornosti i gluposti koje se pričaju u njeno ime zbog utjecajnih i prestižnih poslovnih ljudi, ozbiljno štete dobrotvornim ustanovama u slobodnom društvu.

Zbog toga sam je u svojoj knjizi Kapitalizam i sloboda prozvao fundamentalno rušilačkom doktrinom u slobodnom društvu, i rekao sam da u takvom društvu ”postoji samo jedna jedina društvena odgovornost poslovanja – koristiti svoje resurse i sudjelovati u aktivnostima koje su kreirane da povećavaju profite onoliko dugo koliko se drže pravila igre, moglo bi se reći, zalaganje za otvoreno i slobodno natjecanje bez prevara i obmana”, navodi se na kraju Freedmanovog eseja.