Plate političara nisu problem: Pravo na (konstruktivan) rad – fantazija na bh. način

Kolumnista: Senad Matić Karić

senadmk2-bw

Brzo i drastično smanjivanje nezaposlenosti nije nedostižan cilj. Potreban je samo jedan jednostavan potez vlasti.  Novi zakon o radu ovdje je potpuno nebitan, baš kao što je bio nebitan i stari. Kakav god da je zakon, kršit će se.

Prema podacima Svjetske banke, vrijeme potrebno za pokretanje biznisa u BiH je nešto više od dva mjeseca. To nas stavlja u cijenjeno društvo zemalja poput Bolivije, Namibije, Čada, Fidžija, Jemena i Papua Nove Gvineje. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv tih zemalja, ali one nisu baš najpoznatije po konkurentnosti biznisa, poslovnim prilikama i ekonomskom prosperitetu, mada je u pojedinim situacija po nekim drugim stvarima bolja nego kod nas. Veoma je mali broj zemalja u svijetu koje su po pitanju pokretanja biznisa gore od nas. Zimbabve je, naprimjer, jedna od njih.

Iako je ovaj podatak tragičan sam po sebi, puko čekanje nije jedina stvar koja otežava protok ideja i novca kroz Bosnu i Hercegovinu. Iako procedura zavisi od opštine, kantona, entiteta i trenutnog raspoloženja državnih službenika, otvaranje biznisa je relativno skupo i u početku njegovog vođenja teško održivo, osim ako poduzetnik ima neku finansijsku pomoć iz nekog fonda (opet ti fondovi!). Zatvaranje biznisa također zavisi od rasporeda zvijezda na nebu, bez obzira na deklarisanu jednostavnost procedure. Lično sam imao uvid u dokumentaciju (čini mi se tri kg tešku) zatvaranja jednog biznisa gdje je vlasniku bilo onemogućeno gašenje firme zato što je iz državnih službi konstatntno dolazio zahtjev za izmirenjem nekakvih dugova koji su već odavno izmireni. To je potrajalo godinama, sve dok vlasnik nije zaprijetio tužbom. Također, poznajem ljude koji su doživjeli slične probleme pri zatvaranju svog biznisa.

Proteklih godinu dana bilo je dosta govora o ekonomskim reformama u BiH, pa je između ostalog dio tih reformi i novi Zakon o radu, o kojem su stavovi, blago rečeno podijeljeni, a meni nije jasno zašto. Zakon o radu, bilo kakav, za naše korumpirano društvo ne predstavlja obavezu koje se poslodavci moraju pridržavati, nego platformu koja omogućuje ili ne omogućuje iživljavanje nad radnicima, zavisno od toga u kojem smjeru puše tržišni vjetar kod nas.

Da objasnim. Samo u proteklih nekoliko mjeseci upoznao sam se sa sljedećim pojavama:

– Kompanijama u kojima se radi 7 dana u sedmici, uključujući i period poslije radnog vremena, npr. nedjelja navečer. Prekovremeni rad je, naravno, neplaćen, a pomen bonusa je “grohotom se smijem” materijal.

– Poslodavcima koji otvoreno priznaju da su sve zaposlili “preko štele”, tako da nemaju prostora za talentovane nove radnike.

– Radnicima koji su pod prijetnjom otkaza prisiljeni otplaćivati dugove svojih poslodavaca za koje nisu krivi.

– Konstantnim primanjem, obukom i otpuštanjem novih radnica, što se na kraju pretvara u besplatnu radnu snagu za poslodavca dok mu se ne vrati stalna radnica sa trudničkog odsustva.

– Informacijama o tome da jedna firma otpušta svoje radnike za koje otkrije da se bave sporednim zanimanjem.

– Pri tome, plata u nekima od gore navedenih kasni ili nikada i ne bude isplaćena, pa radnici moraju otići u mukotrpnu potragu za drugim poslom.

Stoga je novi zakon o radu ovdje potpuno nebitan, baš kao što je bio nebitan i stari. Kakav god da je zakon, kršit će se.

Sve ovo bi se dalo uveliko iskorijeniti pozitivnim remećenjem našeg tržišta rada, a što je najlakše postići pojednostavljivanjem otvaranja kompanija i pokretanja biznisa. Prema analizi o lakoći poslovanja u BiH s početka ove godine, koju je objavio Federalni zavod za programiranje razvoja, kompleksna papirologija i brutalno dugo vrijeme čekanja na građevinske dozvole te priključke na struju odbijaju brojne poduzetnike od otvaranja firmi u našoj zemlji i automatski, zapošljavanja naše radne snage. Na građevinsku dozvolu se čeka 184 dana, dok se 125 dana čeka na priključak struje. Kompanije pri tome od samog početka moraju plaćati velike takse, iako njihovo poslovanje možda nije potpuno ni zaživjelo.

Situacija je malo bolja kada je riječ o obrtima, mada su oni u svojevrsnoj sivoj zoni kada je riječ o regulisanosti poslovanja sa inostranim klijentima. Oni dovoljno uporni svakako mogu pokrenuti svoj biznis, ali dodatno smanjivanje papirologije i ukidanje taksi, barem u početku poslovanja, dalo bi sasvim novu dimenziju tome u vidu mogućnosti eksperimentisanja sa različitim biznisima, dok nešto ne upali.

Uostalom, čak i na tom polju nam ne cvjetaju ruže. Prije dvije godine je Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine objavila kako je odjavljeno preko 1000 malih radnji. Na primjer, u Obrtničkoj komori Unsko-sanskog kantona, gdje je tada ugašeno 135 malih radnji, jasno su naglasili da je zbog toga samo kod njih bez posla ostalo 200 radnika, a da su uzroci loša poticajna politika, veliki nameti i komplikovana administrativna procedura pri registraciji obrta.

Danas je nemoguće procijeniti koliko nas je novca i potencijalnih radnih mjesta koštalo birokratsko otezanje, obaveza plaćanja nelogičnih taksi i bezumna procedura pri pokretanju biznisa. Svi se slažu s time da nas strani investitori zbog svega toga zaobilaze u širokom luku, a brojnim talentovanim i obrazovanim građanima ostaje samo da maštaju o iseljavanju iz BiH u potrazi za boljim uslovima razvoja karijere i življenja.

Za razliku od mnogih u ovoj zemlji, ne smatram da su plate političara problem. Što se mene tiče, mogu biti i 10 hiljada maraka mjesečno, dokle god nama ostalima omoguće da na jednostavan način i mi pokušamo zaraditi novac. Veći broj kompanija i poduzetnika u Bosni i Hercegovini bi smanjio broj očajnih radnika koji pristaju na nemoguće uslove rada kod brojnih naših privatnika. Došlo bi do povećanja konkurentnosti, koja bi dovela do povećanja plata i samim time do povećanja kupovne moći. Na kraju krajeva i država bi se na taj način više “oparila” na porezima od stranih i domaćih biznisa.

Rješenje brojnih bh. problema je tako očigledno i logično, da već postaje jako čudno to što vlasti ne čine skoro ništa po tom pitanju (osim ako ih MMF prisili, a i tada će zakoračiti samo onoliko koliko je potrebno, pa makar im noga ostala u zraku). Postavlja se pitanje da li je to našoj vlasti u interesu da im stanovništvo bude siromašno?