Sve je ovdje ‘s brda s dola’

Odlomak iz kolumne: Ja. Poduzetnik.

Konfuzija

Bosna i Hercegovina je država u kojoj nije ništa lahko, ni živjeti ni umrijeti. Jest lijepa, jest najljepša na svijetu, jest u njoj i merak i rahatluk i sevdah, ali da je sve komplikovano jest, i to baš previše.

Svaki dan na radio stanicama, emisije na sličnu temu odjekuju razočaranim ljudima, šta se ovo nama događa? Kao da živimo u nekom snu iz kojeg se ne možemo probuditi. Razmišljam u čemu je problem? Čak i neki dan se svađam sa dobrim prijateljom na ovu temu, on krivi ljude, da su se ljudi ulijenili, da su nezainteresovani, ali meni, da vam kažem, to nešto ne stoji nikako blizu istine.

Nije naš narod takav, nije naš DNK takav. To su isti oni ljudi koji su u ne tako dalekoj prošlosti vlastitim rukama i nogama, ostavljajući znoj, krv pa i živote, gradili i izgradili, metar po metar, svoju vlastitu državu, ovakvu ili onakvu, dobru za ove lošu za one, nije poenta, nije ovo politički komentar, ali su je izgradili: puteve, bolnice, fabrike, hidrocentrale, gradove, šta sve ne!

To je isti onaj narod koji dođe iz dijaspore širom svijeta u ljetnom periodu i kojem se mi divimo, koji voze skupa auta, idu na odlična ljetovališta, a sve, najčešće, zarađeno sa svojih deset prstiju. Nije mi blizu istine jer sam čitao podatak da je od rata do danas, državu napustilo preko 150.000 ljudi. Nije mi blizu istine jer radnik u rudniku prijeti samospaljivanjem jer mu uprava rudnika ne želi zaposliti sina također u rudnik. Nešto opasno ne štima ljudi moji kod nas, a nije do ljudi.

Postoje i uspješne priče o biznisu u našoj državi, postoje i pošteni ljudi koji iza toga stoje, ali morate znati, što moj rođak ‘dijasporac’ kaže, da i u Norveškoj postoje firme koje propadaju. Podatak da je administrativni kriminal, najunosniji vid kriminala je frapantan.

Jutros slušam na tema na radiju, narod se žali: plati pa će bit radno mjesto, plati pa će biti tender, a moje znanje, a moj trud, a moje kvalifikacije, a moji kriteriji i to što sam jeftiniji i bolji – e ne znam to ti ovoliko košta.

Biti poduzetnik zaista znači biti gospodar svog vremena, uzeti stvari u svoje ruke, iskonski je nekako, jako je, dobro se čovjek osjeća dok sjediš u svojoj kancelariji, u svojoj lijepoj fotelji, piješ neko piće, slušaš motivacijske govore, kako treba ići do kraja, ako nisi spreman ići do kraja nemoj ni počinjati – na sve to dobiješ uzlet, dok ne provjeriš  e.mail i vidiš da te nema na spisku ministarstva ni među primljenim ni među odbijenima aplikantima, koji crni Frencis Soul.

Sve je ovdje tako ‘s brda s dola’, zašto bi iko normalan uopšte pomislio u ovakvim uslovima da išta slično radi, kad je sve tako teško, nemoguće, komplikovano, baš ko jadni Sizif, taman do vrha a kamen u provaliju… Ali o jednoj stvari mislim cijelo ovo vrijeme, šta bi bilo da je Sizif stvarno uspio i postavio kamen na vrh brda, znate šta bi bilo, ama baš ništa!

Ovako bar, kroz vijeke vijekova dok je Bosne znat će se i za Sizifa…