Vjekoslav Domljan: BiH bi neke stvari trebala prepisati od Kenije

Ugledni profesor i ekonomski analitičar Vjekoslav Domljan govori za reforma.ba. Intervju prenosimo u nastavku. 

U maju ste imenovani na čelo Ekonomskog savjeta Vlade FBiH, na tome Vam želim čestitati – koliko utjecaja Savjet ima na odluke Vlade spram politika koje će se donositi u okviru kreditnog aranžmana Međunarodnog monetarnog fonda za BiH?

Hvala na čestitci. Savjet „može samoinicijativno upućivati prijedloge eventualnih mjera i aktivnosti iz sfere ekonomije, koje za cilj imaju održivi rast i razvoj i realizaciju ciljeva utvrđenih (…) Pismom namjere sa MMF-om“. Koliko će Savjet djelovati u tom pravcu i koliko će to Vlada uvažavati, ostaje da se vidi.

Kako ocjenjujete trenutni socio-ekonomski zdravstveni karton BiH spram minulog predreformskog perioda? S obzirom da nije evidentna značajna implementacija reformskih mjera, može li se ustvrditi da je došlo do blagog unapređenja pojedinih društveno-ekonomskih indikatora?

Blagih pomaka na bolje ima, no BiH još nije na putanji rasta koju je imala prije izbijanja globalne krize 2007. Tada je imala stope rasta od 5-7% i veći dohodak p.c. nego prosječan p.c. dohodak zemalja višeg srednjeg dohotka za razdoblje 2004-2006. Sa stopama rasta od 2-3% godišnje BiH u postrecesijskom razdoblju, BiH prati prosječan dohodak zemalja srednjeg dohotka, a ne više višeg srednjeg dohotka.

Ako želimo graditi konkurentno društvo znanja i tehnopolise, o čemu ste mnogo govorili u ranijim istupima, da li treba podržati povećanje akciza u svrhu izgradnje autoputeva ili bismo radije trebali iznova posložiti prioritete?

Nema dvojbe da se krupni projekti javnih investicija moraju podvrgnuti cost-benefit analizi i tim putem ustanovljivati prioriteti, a ne adhokratski donositi odluke. I bez toga je jasno da informacijsko-komunikacijska infrastruktura mora biti prioritet broj jedan, odnosno da BiH treba kročiti u treću i otvoriti put za četvrtu industrijsku revoluciju. To je temeljni uvjet za razvoj ostalih industrija, i društva u cjelini. IK sektor može rasti po minimalno 10% godišnje, dok će izgradnja cesta, uz neobnavljanje industrije biti financijski promašaj. Kada bi pokušala dati praviti ceste putem participacije privatnog sektora (koncesija i sl.), razvidno je da se niko ne bi javio.

Da li u kreditnom aranžmanu koji MMF finansijski podržava, ima i mjera koje bi se mogle ocrtati upitnim za bosanskohercegovački kontekst? Koje su to, i zašto?

Sve nabrojane mjere su važne i potrebne, i sa te strane nema prigovora, kao što se ne može zamjeriti doktoru koji kaže pacijentu da prestane pušiti i piti, da se više kreće, da se odmara, i sl. Ono što se ne vidi iz aranžmana i bh. politike općenito je povezanost kratkoročnih mjera s dugoročnim. Ako kratkoročne mjere ne sadrže dugoročne elemente, donose samo kratkoročno olakšanje. Stoga BiH već desetljeće ne može postići veću stopu rasta od 3%. Ne vide se motori rasta i način na koji bi ih nabrojane mjere poduprle. Jednostavno kazano, ne vidimo garancije da mjere mogu osigurati rast od 5-7%.

ŠTO SE TIČE BORACA, BIH IH IMA KOLIKO IH JE IMALA I JUGOSLAVIJA S TRI PUTA VIŠE STANOVNIKA.

U februaru, 2016. godine donesen je i novi Zakon o porezu na dobit FBiH kojim su ukinute porezne olakšice za izvoznike. Indirektni poticaji kroz poreske olakšice su važni za održavanje konkurentnosti izvoznika u domaćoj privredi? Koliko oni istinski doprinose smanjenju trgovinskog deficita?

Nema dileme da mjere ekonomske politike trebaju biti fokusirane na izvoz i izvoznike s ciljem da se udio izvoza u bruto domaćem proizvodu podvostruči tijekom srednjoročnog razdoblja. I to ne bilo kakvog izvoza, nego kapitalom i vještinama intenzivnog koji osigurava veću dodanu vrijednosti i premješta BiH s putanje srednjeg dohotka na putanju visokog dohotka.

BiH, u najboljem, može tek 2040-tih stići na prag zemalja visokog dohotka (i da je stopa rasta od 7% vodi za 10 godina tek na mjesto na kojem je Rumunija sada), no ako ne bude djelovala u tom pravcu brzo će se, s postojećom veličinom i strukturom izvoza, naći na putanji za zemlje niskog dohotka. U BiH se ne uviđa da i kod zemalja niskog dohotka u strukturi izvoza prevladavaju industrijski proizvodi niskog i srednjeg tehnološkog sadržaja, kao i kod BiH.

Kreditni aranžman MMF-a predviđa i reviziju boračkih primanja. Da li postoji način da FBiH smanji oporezivanje rada i proizvodnje, a da to ne bude na uštrb socijalnih politika? Možemo li prekrojiti sistem u takav da pravednije prikuplja poreze i istovremeno stavlja na raspolaganje pomoć tamo gdje je zaista potrebna?

Ovo je sržno pitanje reformi u BiH i tu se krije razlog što se ne provode temeljite reforme fiskalne i socijalne politike. Kod fiskalne politike treba povećati minoran značaj prihoda od direktnih poreza, što bi uz blažu reformu indirektnih poreza stvorilo osnovu za provođenje fiskalne devalvacije.

Bez fiskalne devalvacije, tj. smanjenja doprinosa iz plaća, nema osnove za veće zapošljavanje i prevođenje neformalne u formalnu ekonomiju.

Istodobno se mora provesti i socijalna reforma da socijalna davanja idu onima kojim su potrebna. Što se tiče boraca, BiH ih ima koliko ih je imala i Jugoslavija s tri puta više stanovnika.

Opće je mjesto da su javne kompanije najveći, upotrijebiću izraz koji je frekventan u Vašim istupima, „gubitaši“ i porezni dužnici u zemlji. Kako se uređivanjem stečajnih politika, tj. izmjenama istih, BiH može preobraziti u društvo koje cijeni uspješne kompanije i omogućava im neometano stvaranje novih radnih mjesta spram činjenice da smo društvo koje već odavno subvencionira propala radna mjesta? Možemo li promijeniti pristup reganovskoj tezi da je posao najbolji socijalni program?

Ni u jednom dokumentu u BiH se ne spominju porezni rashodi. Za razliku od npr. zemlja EU, kod kojih postoje porezni rashodi tipa 1 (porezni izuzeci za teritorije, grupe i djelatnosti utvrđene zakonom) i koji se moraju prikazati kroz budžetski proces, u BiH postoje i porezni rashodi tipa 2 (neko nekom telefonom daje pravo da ne izmiruje porezne obveze, odnosno pravo na nezakonitu potrošnju).

Niko u BiH nije pokrenuo pitanje ovih rashoda, a kamoli da je podnio izvješće parlamentu (no, usput to njega ni ne interesira, a niti javnost koja ne traži da njihovi parlamentarni predstavnici pokrenu ovo pitanje).

Zakon o stečaju spada u beletristiku, jer nema nikakav pravni značaj, jer nema nikakvih pravnih sankcija za kršenje njegovih odredaba. To ujedno znači i privilegiran položaj javnih kompanija u odnosu na privatne.

Dobiti posao je globalni san, a BiH spada u skupinu od nekoliko zemalja gdje je to najteže ostvariti. No, to nije problem samo za aktualno nezaposlene i neaktivne nego i za aktualno zaposlene – oni danas osiguravaju penzije iz svojih plaća, no sami će sutra biti bez penzija. Naime, svega jedna od četiri radnosposobne osobe u BiH je obuhvaćene penzionim osiguranjem, što je najgori rezultat u Europi. A broj osoba u penzionerskom dobu u odnosu na radnosposobno stanovništvo će se podvostručiti do 2050.

Imajući na umu da će se paket poreznih zakona u Federaciji teško usvojiti u dogledno vrijeme, da li trenutnim tempom prirodnog odliva uposlenika u javnom sektoru možemo očekivati da će se tekuća potrošnja zaista smanjiti za očekivanih 3% do 2019. godine, tj. da će se iznos javnog duga smanjiti za 4 procentna poena da bi do 2019. došao na nivo od 40%?

Javni sektor je najveći poslodavac u (F)BiH i broj zaposlenih u njemu, posebice u javnim kompanijama, stalno raste, pa se postavljeni ciljevi neće ostvariti. Imate po raznim portalima i spiskove stotina osoba koje su u posljednje vrijeme primljene i bez natječaja u pojedine javne kompanije. Ilustracije radi, jedno javno poduzeće je 1995. imalo 300 zaposlenih, a danas, bez značajnijeg povećanja kapaciteta, ima sedam puta više zaposlenih.

Vanjska revizija kvaliteta aktive za banke koje su bile pod pojačanom supervizijom u 2015. godini u Federaciji još uvijek nije objavljena. Zabilježen je niz slučajeva brze propasti banaka u zemlji – ostajemo li ranjivi na isti rizik i šta se može učiniti da ga se ukloni?

Temeljni lijek za zdravo bankarstvo, kao i za druge djelatnosti, je konkurencija. No, banke u BiH su, kao ni u jednoj zemlji s tržišnom ekonomijom, stavljene u poziciju pravnog monopola. Niko u (F)BiH ne može prikupljati depozite i odobravati kredite osim banaka. Dok se ne uvede temeljita reforma financijskog tržišta, neće biti temeljenih uvjeta za dobro funkcioniranje bankarskog sistema.

Ujedno, reforma financijskog sistema osigurava povećanje stope ekonomskog rasta za dva procentna poena, pa je i to jedan od potencijalnih motora rasta. No, ovo je neizbježno jer BiH ima negativnu stopu domaće štednje, a bez podvostručenja agregatne štednje (domaća + uvozna) nema investicija, pa tako ni ekonomskog rasta i zapošljavanja.

BiH bi trebala neke stvari prepisati od Kenije ili nekih drugih afričkih zemalja, kod kojih telekom može prikupljati depozite, odobravati kredite, vršiti platni promet i sl.

…FEDERALNE TELEKOME TREBA PRODATI ODMAH.

Kulturne i kreativne industrije su, kako ih Vi često ocrtavate, „lokomotive boljitka“ , industrije, dakle, koje su ostale imune na velikorecesijsku krizu – kako dijelove KKI u BiH, koji su ovisni o javnim grantovima, možemo učiniti neovisnijim, i da li, objektivno gledajući, bankarski sektor može igrati značajnu ulogu u tom poduhvatu?

Nužno je da vlast, posebice lokalna, čvršće podupre razvoj, te formiranje lanaca vrijednosti i klastera KKI, i tako stvori uvjete da KKI firme postanu održive i kao takve profitno atraktivne za financijske institucije, uključivši i za trgovačke banke.

Bh. društvo ne ulaže u utrživa znanja budućnosti – koliko će Bosnu i Hercegovinu koštati njene obrazovne politike spram činjenice da su one na margini tekućih reformskih zahvata i, pritom, ničim dotaknute ni kreditnim aranžmanom MMF-a?

Prije svega treba se shvatiti da bogatstvo društva nije u zemlji nego u glavama njenih ljudi. Više London zaradi na prodaji imaginacija (voštane figure i Sherlock Holmes), da ne kažemo magle, nego BiH na svojim prirodnim bogatstvima.

No, u BiH nema proizvodnje ideja, njihovog testiranja kroz istraživanja i razvoj (R&D), pa ni povećanja fonda znanja, broja inovacija, veličine produktivnosti, konkurentnosti, proizvodnje, izvoza, zaposlenosti, dohotka i standarda.

Ulaganja u istraživanja i razvoj u BiH ne iznose više od 0.15% BDP i nema više od 800 istraživača, pa shodno tome nema ni proizvodnje znanja (znanstvenih članka i patenata).

Privatizacija je proces koji nominalno treba voditi ka manjem riziku javnih finansija, fleksiblinijem tržištu, i većoj funkcionalnosti tržišne ekonomije. Zašto se reformske mjere koje se tiču privatizacije u BiH ne provode?

Voćka može u gruntu biti upisana na moje ime, no vi ju obirete. To je razlika između mene kao pravnog vlasnika i vas kao ekonomskog vlasnika. Isto je i s javnim kompanijama (gdje u gruntu stoji da je javnost vlasnik) dok su one de facto stranačka gazdinstva. Prenos vlasništva s građana BiH na neke inozemne vlasnike, značio bi razbaštinjenje stranaka, pa se one stoga opiru privatizaciji. Što se tiče građana BiH, posebice bh. firmi, svako rješenje od postojećeg, po kojem su ‘vlasnici’ bi im više koristilo zbog smanjena cijena, povećanja kvalitete i pristupa uslugama. Stoga, federalne telekome treba prodati odmah.