Život kroz 21 kilometar

„Mi smo ono što stalno činimo, izvrsnost nije čin već navika“ – Aristotel.

Ljudsko biće je jedan kompleksan stroj koji svakodnevnom obavlja milione različitih funkcija i operacija od kojih mnoge izgledaju zapravo potpuno identično, međutim ipak svaka od tih radnji određuje i definiše svakog od nas i čini naš život baš ovakvim kakav je. Neke od tih radnji obavljamo svjesno pa kažemo da volimo, uživamo, odmaramo, mrzimo, želimo..ali većinu radnja obavljamo zapravo potpuno nesvjesno, automatski, po navici.

Navike su ono po čemu se ljudi stvarno razlikuju, navike su ono što je čovjek od svog rođenja u sebi „gomilao“ kao znanje, upijajući postupke roditelja, okoline, društva, uvjetovan svojom voljom, lijenošću, marljivošću, ili kojom već osobinom, da je pojedinac bio počašćen pri rođenju. Za one „malo sretnije“ to su bila upornost, disciplina, volja. Poznajem ih mnoge takve, sada su uspješni ljudi, doktori, magistri, a bili su mi školski drugovi, prijatelji… Ja za sebe ne mogu reći da sam imao te kvalitete, tako da su me i moje navike pratile i u stopu slijedile. Nisu se tu baš na vrhu popisa nalazile ni disciplina ni upornost ni marljivost, mislim bilo ih je, ali baš dole pri kraju popisa.

Ako ćemo iskreno i realno, postane čovjek toga rano svjestan, čuješ da je neko ustao na trening u 6:30 ujutro, pomisliš i kažeš ma to je super, treba tako živjeti i ja ću sutra, eto i ljeta, treba malo trbušnjake „iscrtati“, ali već iduće jutro u 06:30 ugasiš alarm, čini ti se kroz roletne da je nekako oblačno, ne možeš trenirati ako ćeš dobiti upalu pluća, ne vrijedi… Desi se u tom vrtlogu nemara i po koja neprospavana noć i po koja čaša više, ili možda se i zaredaju takvi dani,  hajde dobro da se ne lažemo ili godine, mladost ludost,  zdravlje služi i dalje. Ali ti negdje dole, kao mali podsjetnik iz dubine, sve češće neki glasić tako tiho šapuće „do kada?“, šta, ko je to? Ludiš li to, pričaš sam sa sobom?

Imati privatan biznis je izuzetno stresno i zahtjeva mnogo energije, volje, discipline, ni sam ne znam kako sam se uspio tako brzo slagati da to imam, ali bio sam tu gdje jesam, zarobljen u hladnim brzacima ponuda, zahtjeva, ugovora, faktura, obračuna, ja i moje navike. Nova godina je period kada se prave analize, planovi, ciljevi, dobro, hajde, da vidimo gdje smo. Ima nešto u tom trenutku kada čovjek stane pred ogledalo, ali sa stvarnim ciljem da se analizira, a ne jer je čitao negdje da tako počinje proces samospoznaje, i kad se upita dobro evo tu smo ti i ja samo, gdje i kako ćemo dalje? Ti pitaš a odraz iz ogledala te gleda i sluša, onda on krene da priča. Vrati te u sve one godine iza, pokaže ti sva skretanja u kojima si otišao lijevo a trebao si desno, vrati te na sve one staze na kojima nisi došao do cilja, podvuče crtu, stavi znak jednakosti i kaže vaš račun na dan 31.12 iznosi toliko i toliko.

Ko je ikada lomio nogu ili ruku zna taj osjećaj koji prostoruji tjelom kada se nešto polomi, taj toplo-hladno-vreli osjećaj, praćen vrtoglavicom i napadom neopisive muke iz stomaka, pred ogledalom se isto nešto polomi. Polomi se Ego.

Ujutro sam ustao u 06:30 i otišao na trčanje, pa jutro nakon toga, pa jutro nakon toga. Promijeni navike i promijenuti ćeš život, vrištale su poruke iz motivirajućih videa. Sve što ste gradili dok ste stvarali svoju stvarnost traje duplo duže da se ispravi, napravite plan promjena, promijenite jednu po jednu naviku, počnite sa malim koracima, ponekad se osvrnite natrag, ohrabrite se.

Odlučio sam da istrčim svoj prvi polumaraton, u Banjaluci, ove godine, 21,1 km. Pa je li to ikako moguće da živ čovjek preživi mislio sam ne tako davno, ko bi poželio da toliko dugo trči i još važnije kako normalan čovjek to može izdržati, dobro evo Kenijci i oni maratonci sa po 33 kg, ali da ja toliko trčim, teško. Uzeo sam neki plan priprema, lagani naravno, nikako optimalni i napredni, kao eto treba trenirati 4 puta sedmično s tim da je nedjeljom trening dužine.

Ostalo mi je mjesec dana do polumaratona. Prvu nedjelju dužinu sam odredio na 10 km, trčao sam sam, počela je kiša, nisam odustao, pratila su me 3 gladna psa lutalice, nisam odustao, mada sam se na povratku par puta opsovao, iskreno rečeno, 07:30 jutro, nedjelja, kiša pada, hladno i gonjaju te psi, ogledalo je krivo! Druge nedjelje sam trčao 14 km, bio sam sa drugom, imao sam strašnu tremu, prvo jer je on stariji od mene, jer je već istrčao jedan polumaraton i znamo da on može, i na kraju jer će me biti stid samog sebe i njega ako budem morao odustati ako ne mognem.

Nisam ponio ni sat ni telefon i njemu sam rekao da mi ne govori koliko smo prešli. Trajalo je, ne mogu reći da je prošlo brzo, noge nisam više osjećao, na svako možeš li odgovarao sam – ma naravno, ko da smo tek počeli. Napokon sam vidio da stajemo, hvalim te Bože. Kaže 14 km, začudo umor je nestao, bio sam sretan.. Iduća nedjelja je bila 16 km i došao je dan polumaratona. Svi kažu kad si mogao 16 moći ćeš ti to bez problema, isto je to, ali nije isto…

U Banjaluci prelijep dan, sunce, Trg krajine prepun ljudi, muzika od ranog jutra, sve je puno pozitivne energije, iskusni trkači se zagrijavaju, poznajem ih po profi opremi, proteinskim čokoladicama za pasom, koje sam ja odbio, jer šta će mi čokoladica zorom. Pretoplih 20-tak stepeni, bit će ovo super dan kontam, ali tih 20-ak stepeni bi super došlo bivšem meni, za kafe i vikend na suncu, ali meni, budućem polumaratoncu, sunce i 20-ak stepeni i nisu baš najbolji prijatelji kao što ću ubrzo vidjeti.

Svijet okolo, kliče, bodri navija, ohrabruje, ali svaki korak, svaka promjena, svaki metar, moraju se preći svojim nogama..

Na startu je preko 6.000 ljudi, osjećaj je stvarno euforičan, krenula je trka, svijet okolo oduševljeno kliče, ponese čovjeka. Ono što nisam rekao da mi je kod trčanja privuklo pažnju to je ta odgovornost prema samom sebi. Trčanje, baš kao i promjena navika, baš kao i privatni biznis, je jedan užasno samotni postupak. Svijet okolo, kliče, bodri navija, ohrabruje, ali svaki korak, svaka promjena, svaki metar, moraju se preći svojim nogama, i kad imaš upalu mišića, i kad imaš žuljevita stopala i kad misliš da više ne možeš, i kad sve u tebi vrišti da staneš, da nikad nisi trčao toliko, da je skoro 30 stepeni da možeš umrijeti, svaki naredni korak je tvoja odluka i tvoja volja da stigneš do cilja, alternativa je da staneš i ne dođeš, kao toliko puta do sada.

Nizali su se kilometri u Banjaluci, vrućina je bila nesnosna, u toj masi ljudi, u toj samoći okružen ljudima svako ima svoj način da ubije vrijeme, ja posmatram ljude. Primjećujem ogroman broj ljudi starije dobi, fascinira me to. Saznajem za priču žene koja je dva mjeseca nakon operacije mozga otišla i uspješno završila Njujurški maraton, jer joj je on bio ostao od velikih gradova prije bolesti, čujem i da je danas tu čovjek koji trči sa dijagnosticiranom multiplesklerozom, jedan od 3 čovjeka u Evropi ili čak i na svijetu koji uspješno trči maratone, ne samo polumaratone, i tako odnosi pobjedu života nad smrti.

Od te neizlječive bolesti saznajem boluju milioni ljudi, sa samo njih par na svijetu trči maratone, jer je samo njih par odlučilo da pobjedi navike koje se vežu za to stanje. Na 19-tom km bilo je preteško, vrućina, velika vlaga, kasnije sam saznao od starijih i iskusnih takmičara da su uslovi bili teški svima. Mislio sam da se samo ja tako osjećam, došao sam bio do svoje granice, pa nisi robot, evo dobro si, šta ima još eto dva kilometra,koliko ljudi ne može ni blizu, stani, staniiiiii, govorio mi je glas iznutra i stao sam…!

Slomljen vrućinom, umorom, žeđu, ali najviše svojim starim navikama stao sam, bio je to najgori osjećaj koji sam mogao doživjeti, zar sam za ovo trčao, zar opet odustajem?

Potrčao sam. Ovaj put je ipak bilo drugačije, ovaj put nije bilo opcija da ne prođem cilj, ohrabren nekim novim unutrašnjim svjetlom. Zadnja dva kilometra kroz grad nisam ni osjetio da trčim, ljudi su navijali. Jedan dječak je izletio iz mase, otrgnuo se iz majčinih ruka i potrčao prema meni da mi nabaci „pet“, imao je krupne plave oči, nabacio sam mu „pet“ i u njegovim očima pročitao ono što bi volio da sam ja nekad davno, u njegovim godinama, pročitao u nečijim. Svijet mu je tu tom trenutku izgledao kao neko drevno borilište, gdje ljudi, nadljudskim naporima stižu do cilja, gdje nema odustajanja, gdje je sve moguće ako se dovoljno trudiš, gdje nema izgovora.

Svi smo mi taj dan odnijeli pobjedu, naravno Kenijac je odnio onu stvarnu, koja je bila prikazana u medijima i za koju je bio plaćen, ali mi ostali možda i one važnije.

Prolazak kroz cilj donosi neko posebno zadovoljstvo, možda ne ljudima sa početka ove moje odiseje, onima koji su prirodno odabrani da prolaze kroz takve ciljeve, ali nama koji smo kroz taj cilj otvorili neke nove startove i neke nove staze zaista predstavlja pobjedu. Svi smo mi taj dan odnijeli pobjedu,  naravno Kenijac je odnio onu stvarnu, koja je bila prikazana u medijima i za koju je bio plaćen, ali mi ostali možda i one važnije.

Život je dar, koliko god je da je težak, koliko god da je komplikovan, on je ipak dar. Šta ćemo uraditi sa njim je zaista samo naš izbor. Nigdje ne piše da je lahko, nigdje ne piše krenite napravite prvi korak i poslije će ići samo, jer neće, svaki korak zahtjeva ogromnu snagu, volju, morate ustati, morate krenuti, napraviti prvi, drugi, hiljaditi, ali negdje u tom procesu ćete shvatiti da je bol privremena, davno je prošla, ostala je samo otvorena staza, vi i vaši koraci koje morate napraviti do cilja.

Život je moguće promijenuti ako promijenite svoje navike, jer kako kaže izreka glupost je raditi istu stvar iznova i očekivati drugačije rezultate. Idite korak po korak, ako treba i hodajte ali uvijek idite, negdje pred cilj, kad se vidite u očima plavog dječaka kako stojite visoki i ponosni, znat ćete da ste na pravom putu.